Povijest pulskih parkova

Pula je oduvijek bila zanimljiv grad za istraživanja svih profila upravo zato što su se na njenom području stoljećima izmjenjivale vlasti, a time i kulture. One su ostavile velike posljedice na arhitekturu i koncepciju grada uopće pa tako i na parkove, drvorede i ostale zelene površine grada. Tako je kultura oblikovanja krajobraza u Puli relativno dugog vijeka (ima više od stoljetne tradicije) što se primjećuje na svakom koraku.

Pulski povijesni perivoji

Mornarički park

(Maksimilijanov park, Botanički park)

Mornarički park prvi je javni gradski perivoj podignut 1863. godine. Perivoj je smješten između današnjih ulica Arsenalske, Rizzijeve i Besenghijeve i ima ukupnu površinu od 12.000 m². Oko 4.700 m² je pod stazama, a ostatak je pokriven biljnim pokrovom (trava, trajnice, grmlje i drveće). Najstariji dostupan dokument na kojem možemo utvrditi njegovo postojanje je karta iz 70-ih godina 19. stoljeća. Iz nje se jasno vidi da je tadašnji Maksimilijanov park izgrađen kao pravilna površina pravokutnog oblika. Definirane staze i zelene površine iz te se karte ne daju vidjeti, ali za njihovo postojanje znamo iz drugih izvora (stare razglednice i katastarska karta iz 1886. godine). Tucaničke staze bile su odvojene od travnatih površina rubnjacima izrađenim od prirodnog istarskog šupljikavog kamena, donesenog s morske obale. Na taj je način bila ograđena svaka od 32 parkovne površine. One rubno smještene (12 površina) bile su izduženog, a one unutrašnje (20 površina) nepravilnog bubrežastog oblika. Na isti su način od staze bile odvojene i tri rundele (kružne površinice) smještene po uzdužnoj centralnoj osi na jednakim razmacima.

Godine 1876. na centralnoj najvećoj rundeli bio je postavljen 2 metra visok mramorni stub u čast vojvode Maximilijana (brata cara Franje Josipa I.), koji je bio vrhovni komandant ratne mornarice. Mramorni stub nosio je preko 3 metra visok stup koji je po sebi imao ovješene mjedene pojaseve, a završavao je više od metra visokim mjedenim likom Slobode. Kao što se vidi na staroj razglednici parka s kraja 19. stoljeća, spomenik je bio vješto uklopljen u postojeće zelenilo parka. Oko njega su bile posađene juke (Yucca sp.), obični šimšir (Buxus sempervirens) topijarno oblikovan, male žumare (Chamaerops humilis). Od ostalih vrsta na razglednici mogu se uočiti Cedrus deodara, Cedrus atlantica, Cupressus sempervirens, Sequoia sempervirens. Od cvjetnica su najvjerojatnije korištene begonije (Begonia sempervirens) te trajnica Anthenanthera sp. koja je vrlo zahvalna za izvođenje ornamentalnih oblika na parterima. Budući da je početkom 20. stoljeća u Puli upravo cvjetala cvjećarska proizvodnja, to je vrlo vjerojatno da su se vrste poput begonija, maćuhica, ciklama, jaglaca i sl. upotrebljavale u parkovnom oblikovanju. Sve su cvjetne gredice prvo bile diskretno obrubljene niskom rešetkastom ogradicom (cca 25 cm), a zatim ogradom od žice savijene u lukove.

Sve do 1914. godine u taj su park bili sađeni primjerci iz cijelog svijeta kuda su plovili austrougarski brodovi pa je ovaj perivoj bio prava zbirka alohtonog i egzotičnog bilja koji je svojom ljepotom i neobičnošću plijenio pažnju preko pedeset godina. Do 1914. godine u ovom su parku bile zasađene 63 biljne vrste. Tu su se mogli naći arizonski čempres, libanonski cedar, kalifornijski bor, magnolija, obalni mamutovac koji su i danas živi dok se neke vrste poput fenix palme, kavine biljke, mimose, banane, papirusa nisu uspjele prilagoditi novim pedološkim i klimatskim uvjetima pa su postupno nestale. Danas ovdje nalazimo oko 40 vrsta od kojih su neke zasađene još krajem prošlog stoljeća. Vrste kao što su Sequoia sempervirens, Cupressus arizonica, Pinus jeffreyi, Magnolia grandiflora, iako spadaju u egzote, vrlo su se dobro prilagodile novim uvjetima pa redovito cvjetaju i fruktificiraju.

Park je još u ono doba bio osvijetljen treperavom svjetlošću plinskih svjetiljki dajući mu romantičarski "štih" i stvarajući ugodnu atmosferu pri šetnji vijugavim stazicama. Uz rubove parcela u intimi vazdazelenih grmova lovora, viburnuma i oleandera smještene su bile klupe kao stvorene za prepričavanje tračeva vezanih za više austrougarske krugove.

Kada je Pula pala pod talijansku vlast, park je promijenio ime u Mornarički park, a 1919. godine spomenik Maximilijanu prenesen je u Veneciju. Na njegovom su mjestu posađene četiri velike žumare (Trachycarpus fortunei), od kojih su tri i danas u dobrom stanju. U doba Italije svaka zasađena biljka imala je natpis na latinskom, njemačkom i narodnom imenu, a 1956. godine nazivi su obnovljeni i napisani na latinskom i hrvatskom jeziku. Tada je ovaj park prozvan Botaničkim parkom.

Monte Zaro

(Monte Zaro, Park Ruđera Boškovića)

Monte Zaro bio je i ostao najveći gradski park. Podignut je na brežuljku ispod i oko Hidrografskog instituta sa zvjezdarnicom (Specula di marina) s dvije kupole od kojih je jedna srušena za bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Park je građen deset godina, sistematski i brižljivo, na površini od cca 29.000 m² od čega je na staze otpadalo cca 3.500 m². To je bitno manje nego u Mornaričkom parku s obzirom na površinu koju park zauzima. Kompozicija parka je osno-simetrijska uz blaga odstupanja zbog prilagodbe terenu, a glavnu os činio je potez Zvjezdarnica-stubište-spomenik-stubište-vodoskok.

Broj vrsta u ovom parku nije bio velik, a radilo se uglavnom o mediteranskim vrstama: čempresi, borovi, cedrovi, kalina, lovor, oleandri, glog i sl. Na središnjem mjestu u parku na pravokutnom mramornom postolju bio je 1877. godine postavljen spomenik viceadmiralu Tegetthoffu. Na svakom kutu mjedenog bloka bili su izrađeni likovi koji su simbolizirali Marsa, Neptuna, Slavu i Moć. Na samom vrhu spomenika bio je postavljen lik Tegetthoffa koji je gledao prema luci. Spomenik je srušen 1920. godine, a na njegovom su mjestu Talijani izgradili vodoskok koji je vodovodim cijevima bio povezan s već postojećim vodoskokom u donjem dijelu parka što se vidi iz karte iz 1886. godine. Tada je uvedena i javna rasvjeta. Danas postoje neke naznake o vraćanju kopije spomenika na isto mjesto.

S karte iz 80-ih godina 19. stoljeća, vidljivo je da se park izvorno sastojao od 12 ploha od kojih su 5 manje-više bubrežastog oblika, a ostalih 7 imaju pravilan trokutast ili pravokutan oblik. Plohe su bile razmjerno velike; najveća je imala cca 12.000 m², a najmanja 500 m². Na staroj razglednici s kraja 19. stoljeća možemo promotriti centralni motiv u parku - spomenik i cvjetnu grupu. Cvjetna je površina bila okružena niskom dvostrukom ogradicom u obliku lukova koja se u to vrijeme često koristila za zaštitu i naglašavanje cvjetnih i travnatih površina unutar perivoja.

Kao i u Mornaričkom parku i ovdje su bile prisutne šišane forme vjerojatno šimšira, čija je intezivna zelena boja naglašavana živošću crvene boje begonija. Na staroj razglednici s kraja prošlog stoljeća možemo prepoznati i vrste poput Cedrus libani, Taxus baccata, Laurus nobilis i Nerium oleander. Neki od tih primjeraka živi su i lijepi i danas. U novinskim isječcima s početka ovog stoljeća nailazimo na zapise o velikoj posjećenosti tome parku i uživanju u njegovom zelenilu pa je broj klupa koji je tada tamo postavljen nedovoljan da primi sve šetače.

Kroz čitav park s obje strane staza bio je izgrađen rigol od šljunkovitih oblutaka kao rješenje za padalinske vode. Staze su i u ovom parku bile odijeljene od travnatih površina šupljikavim prirodnim kamenom. S najviše točke parka, s vrha 4 metra širokih stuba, napravljenih od terasasto postavljenih blokova istarskog kamena, pružala se vizura na Tegetthoffov spomenik i ratnu luku.

U doba Italije Monte Zaro bio je izuzetno njegovan i čuvan park. U ovom su parku šišani oblici našli svoje mjesto kao elementi “romaničkog vrta”. Uredno porezani grmovi lovora okruživali su centralni prostor oko vodoskoka izgrađenog na četiri tanjuraste razine, a iz najgornjeg je prskao jednoličan mlaz. Na travnatoj površini oko vodoskoka bila su postavljena kuglasta rasvjetna tijela na 3 metra visokim stupovima. Travnata površina bila je omeđena niskom bordurom od šimšira, a unutar nje ornamentalno su bile posađene cvjetne površine. I ovdje je travnjak bio zaštićen niskom lučnom ogradicom. Na vanjskom rubu rundele na tucaničkim stazama bile su postavljene klupe kao mjesta za uživanje u ljepoti sklada. Vodoskok u gornjem dijelu parka bio je povezan vodovodnim cijevima s nešto manjim vodoskokom u donjem dijelu parka, ali nije postojala cirkulacija vode u oba smjera pa je to osnovni razlog zbog kojeg ovi vodoskoci danas nisu u funkciji.

Za Drugog svjetskog rata ovaj je park djelomično uništen bombardiranjem pa je 50-ih godina uslijedila dosadnja i nadomjestak uništenog bilja raspoloživim iz okolnih šumica i prirodne vegetacije. Sljedećih su desetljeća biljke u perivoju prepuštene prirodnom rastu pa su pojedine robusnije vrste upravo progutale one nježnije. Do 1993. godine pogled kroz park uvelike je bio sužen preraslim bujnim lovorima, viburnumima i cedrovima pa je uslijedila resurekcija grmova lovora koji su tada imali više od 3 metra visine. Park je ubrzo zatim “prodisao”, otvorile su se zaboravljene širine, dobilo se na preglednosti, a pomlađeni lovori pridonijeli su urednijem i svjetlijem izgledu parka.

Na gornjoj najvećoj površini 70-ih je godina 20. stoljeća izgrađen dječji vrtić pa je narušena opća slika ovog starog vrijednog perivoja. Čitava je površina vremenom zarasla i poprimila vrlo neugledan izgled jer je izgradnjom ovog objekta ta površina izuzeta iz parkovne, a time i iz redovnog održavanja. Površina parka se na taj način znatno smanjila, pa on danas zauzima 16.000 m².

Park Franje Josipa I. i Park kralja Zvonimira

(Gradski park, Park Riviera, Park kraljice Helene, Park Marxa i Engelsa)

U drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do širenja grada na sjever i istok pa se osim mjestimičnih stambenih objekata počinje razmišljati i o zelenim oazama u tom dijelu grada. Kako je širenje grada prema sjeveru bilo limitirano postojanjem zaljeva (Valle del Ponte), Austro-Ugarska je pribjegla nasipavanju i melioriranju tog dijela obale tzv. "mandrača". Na starim razglednicama Pule vidi se da je to bilo nefunkcionalno zamočvareno tlo koje je nasipavanjem dobilo na vrijednosti. Po nekim izvorima (Orbanić), taj je meliorativni zahvat uslijedio između 1890. i 1900. godine. Međutim, katastarska karta iz 1886. daje nam jasno do znanja da je tada to već bilo realizirano. Moguće je da su se radovi protegnuli na duži niz godina pa zbog toga postoji dualnost podataka. Nakon nasipavanja "mandrača" najpogodnije je taj teren bilo staviti u funkciju zelenih površina odnosno javnog parka koji bi podmirivao potrebe budućih žitelja ovog dijela grada. Osim toga, početkom 20. stoljeća (1913. godine) u blizini tadašnjeg Gradskog parka izgrađen je prvi hotel, "Riviera", koji je i danas u funkciji, a predstavlja pravu secesijsku ljepoticu. Parkovna površina preko puta hotela biva nazvana istim imenom, a 1918. obje parkovne površine mjenjaju ime u “Parco regina Elena” po talijanskoj kraljici. Do hotela su već bile izgrađene vile Münz (1906. godine) u kojima je stanovao imućniji stalež pa je postojanje jednog kvalitetnog perivoja u neposrednoj blizini mjesta stanovanja bio imperativ.

Tadašnji Gradski park (današnji Park Franje Josipa I.) kvadratnog je oblika površine 8.256 m², a park “Riviera” (današnji Park kralja Zvonimira) trapeznog je oblika površine 4.680 m². Tadašnji Gradski park bio je sastavljen od 23 male, rascjepkane parcele, a centralni plato imao je površinu, zajedno s ostalim stazama, gotovo kao polovica ukupne parkovne površine. Raspored travnatih površina i staza bio je sličan kao u Mornaričkom parku što se da primijetiti na karti iz 1886. godine. Staze duge, zmijolike sporo su vodile šetače od jednog kraja perivoja ka drugom kao da žele da šetnja kroz rado posjećivani perivoj što duže traje. A kad bi se gospoda zamorila od šetnje, odmor bi potražila na klupicama postavljenim u parku, opuštajući se uz zvuke Gradske glazbe u nedjeljna poslijepodneva. Staze su bile posute tucanikom i nenapadno odijeljene od travnatih površina diskretnom ogradicom I profila i žice visokom 30-ak cm.

Cijeli je perivoj bio odijeljen od prometnice (Via della stazione) i danas živućim drvoredom običnog koprivića (Celtis australis) i živicom. Prema sjećanjima starih stanovnika Pule doznajemo da se radi o Crataegus sp. i Pyracantha coccinea. Dužom središnjom osi perivoja bio je formiran drvored od listopadnih vrsta (vjerojatno Aesculus hippocastanum ili Tilia platyphyllos - sudeći po obliku krošnje i lisnoj masi na starim razglednicama kao i po još tri danas postojeće velelisne lipe na mjestu starog drvoreda). Između dva reda stablašica postavljene su bile rustikalne svjetiljke koje su omogućavale ugodnu šetnju i u večernjim satima.

Na rubnom sjevernom dijelu današnjeg Parka Franje Josipa I. 1905. godine počeo se graditi Veslački klub koji je proširen poslije Drugog svjetskog rata.

Kroz stoljeće svoga postojanja pojedinačne su površine dobile nove oblike i veličine. Naime, vijugave staze smatrane su nepotrebnima i nefunkcionalnima pa su se ove tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća postupno zatravile i izgubile. Tako danas pravokutni dio parka ima 8 parcela, a trapezni 3. Ostavljeni su samo glavni komunikacijski pravci odnosno najkraći putevi kroz perivoj kao rezultat brzog tempa života koji današnjica nameće. Pedesetih godina na sjevernom dijelu Parka Franje Josipa I. izgrađena je fontana čiji je rub naglašen nizom prirodnih istarskih oblutaka, a iz gomile istarskog kamena na sredini vodoskoka izbijala je voda. Danas ni ovaj vodoskok nije u funkciji.

U jesen 1961. godine preuređen je dio perivoja, izdefinirane su nove staze i travnate površine, postavljen nov parkovni inventar (klupe, košarice, naprave za dječiju igru), a posađene su i nove biljke. Tada je izvađena i živica koja je okruživala čitav park, a na centralnom platou posađeno je listopadno drveće (Celtis australis i Ulmus minor).

Park Valerija

(Park Valeria, Park princa Umberta, Park Maksima Gorkog)

Park Valerija je posljednji, ali zato ne manje vrijedan perivoj iz doba Austro-Ugarske, a nastao je kao posljedica širenja parkovnog zelenila prema Amfiteatru u vremenu od 1890.-1893. godine. Ovaj je park bio vrhunac pejsažne umjetnosti toga doba u Puli. Sredstva za podizanje parka osigurana su putem Općinske odluke 1890. godine o izdvajanju po 2.000 forinti tijekom tri godine, a u spomen na kraljicu Valeriju dano mu je njeno ime.

Park je trokutastog oblika, a smješten je ispod same antičke ljepotice Arene između glavnih komunikacijskih pravaca na ulasku u grad. Bio je i ostao odredište svih posjetitelja. Kada je nastao, park se sastojao od 5 površina četverokutnih i trokutastih oblika te 4 izdužene trakaste površine uz prometnice (katastarska karta iz 1911. godine). Trakaste površine bile su zasađene živom ogradom od vazdazelenih vrsta šišanih u obliku kvadrata na visinu od 1 metar, kako bi se sačuvala intimnost perivoja. Cijeli je perivoj bio zbirka topijarno šišanih geometrijskih oblika (kugle, kocke, kvadrati, stošci, polukugle) za što su korištene vrste koje su se dale lijepo topijarno oblikovati kao npr. lovor, viburnum, šimšir, ligustrum. Staze su u ovom parku, za razliku od prethodnih, bile pravilne i sjekle su se pod pravim kutem što je sa šišanim oblicima parku davalo strogi karakter. Staze su bile pošljunčane i vodile su do centralnog platoa na kojem su rubno bile postavljene klupe. I u ovom su parku staze bile odijeljene od zelenih površina niskom žicom napetom na stupiće da bi se travnjak sačuvao od gaženja. Suvišna voda odvodila se iz parka bočno postavljenim rigolima koji su sprječavali odnošenje tucaničkog materijala za jačih kiša.

Centralni motiv u parku bio je vodoskok u kojem je 1897. godine postavljen mjedeni kip Amora u školjci na leđima dviju morskih nemani. Ovaj je kip uklonjen nakon nekoliko godina, a na njegovo mjesto postavljen je 1904. godine spomenik austrijskoj carici Elizabeti. Sam spomenik bio je visok oko 3,5 metra, a postavljen je bio na isto toliko visokom postolju. Ovaj je spomenik 1934. godine srušen i uklonjen da bi 1940. godine na njegovo mjesto bila postavljena mjedena rimska vučica s Romulom i Remom. Nakon oslobođenja talijanske su vlasti odnijele taj spomenik. Na njegovo je mjesto 1953. godine postavljen spomenik Mornaru posvećen pobuni mornara 1918. godine, ali je i on 1995. godine maknut. Za talijanske vladavine park je nosio ime princa Umberta.

Biljne vrste sađene u ovom parku bile su slične onima na Monte Zaru. Tu su se mogli naći cedrovi, čempresi, juke, velika i mala žumara, lovor, oleander, tisa i viburnum što se lijepo vidi na starim razglednicama. U doba Italije, 30-ih godina, s donje strane parka prema obali posađen je drvored crnika koji i danas postoji. Svaka od tih crnika bila je ograđena kružnim rubnjacima unutar kojih su bile posađene raznobojne cvjetnice.

Poslije Drugog svjetskog rata i u ovom je parku primijenjena metoda slobodnog rasta biljaka koje su ubrzo zatim "podivljale" i izgubile svoju prvotnu "urednost". Visoke živice rubno postavljene postupno su pokrile pogled u park pa je on dobio više izgled kakvog šumarka nego brižljivo njegovanog perivoja. Grmovi viburnuma i lovora dostigli su visinu od 3 i više metara. Godine 1959. uklonjena je živica od lovora iza spomenika Mornaru i izgrađena prilazna staza sa stubištem od spomenika prema cesti s gornje strane parka.Tijekom 60-ih godina trakaste površine pripojene su pripadajućim pravilnim površinama (katastarska karta iz 1972. godine), a dvije manje zelene površine prema Areni spojene su u jednu veliku. Park danas čine 4 travnate površine.

Park cara Augusta

(Park Maksima Gorkog)

Park cara Augusta smješten je na najreprezentativnijem mjestu u gradu na blagoj padini ispod same antičke ljepotice Arene. Gotovo uvijek dobiva epitet najljepšeg pulskog parka. Ovo je jedna od rijetkih osmišljenih parkovnih površina iz doba talijanske vladavine koja se do danas održala u neizmijenjenom obliku s obzirom na ukupnu površinu, oblik i veličinu parcela (izuzev jedne) i staza, ali je zato sastav biljnih vrsta i nivo održavanja doživio znatne izmjene.

Ovaj je park nastao 30-ih godina 20. stoljeća. Do tada je na njegovom mjestu bilo vojno skladište za potrebe prvo austrougarske, a zatim i talijanske vojske koje je zauzimalo gotovo čitav prostor današnjeg parka, osim malog trokutastog dijela ispod same Arene. Postojanje tog objekta i njegov položaj lijepo se vidi na staroj razglednici tog dijela grada kao i na katastarskoj karti iz 1911. godine, dakle još u doba Austro-Ugarske.

Nakon uređenja parkovne površine prostor je dobio na kvaliteti, a grad Pula još jedan prelijepi park. Godine 1935. talijanske vlasti postavljaju u sredinu uz donji ruba parka impozantan spomenik caru Augustu, koji, kao i prethodni spomenici u Valerijinom parku, biva odnesen 1947. godine s odlaskom talijanske vlasti. Na upražnjenom mjestu podzidava se novi zid, navozi se zemlja i uređuje nova parcela u sklopu parka.

Ovaj je park bio sađen i održavan u talijanskom stilu. Vrste poput tise, ligustruma i šimšira kao i mnoštvo cvjetnica davale su mu posebnu draž. Park se danas prostire između dvije ulice (Istarska, Flavijevska) na ukupnoj površini od 3.328 m². Na staze otpada 570 m², a preostalih 2.758 m² je pod biljnim pokrovom (travnjak, grmlje, drveće) posađenim na 6 površina. Tlorisno gledano park ima simetričan raspored travnatih površina i staza što mu je uz šišane oblike trebalo davati određenu notu ozbiljnosti i strogosti. Jedini element koji unosi živost i boju bilo je i ostalo mnoštvo ljetnica koje se svake godine posade u ovom parku.

Na staroj razglednici parka iz 1949. godine vidimo da je parkom dominirala niska živa ograda od šimšira koja je cijelom dužinom staza obrubljivala brižno njegovan travnjak. S gornje strane parka prema Flavijevskoj ulici posađen je drvored kaline, a s donje strane na oba ulaza u park posađene su po dvije tise koje su i danas lijepe, iako više nisu stožasto ošišane već su prepuštene slobodnom rastu.

Na svakoj je parceli u parku mjesto našla po jedna rotondica (veća ili manja kružna površina) unutar kojih su vješto bile ukomponirane trajnice s cvjetnicama. Sve su travnate površine, osim niskom bordurom od šimšira, bile odvojene od staza niskim stupićima i žicom po već opisanom modelu. Staze su bile popločene kamenim pločama, debelim i preko 10-15 cm, a 1993. godine dignute su, presložene i vraćene na mjesto te zalivene betonom kako bi se onemogućilo izbijanje višegodišnjih korova između fuga, što je bio dotadašnji problem.